Otkazi, rezanje socijalnih prava, rastuća nezaposlenost mladih, nesigurni poslovi, povećanje poreza za slabo plaćene kao i rezanje mirovina i naknade za nezaposlene, za ama baš svakoga. Odgovor na krizu je svugdje isti u navodno “naprednim” kapitalističkim zemljama. Mnogi sumnjaju da ono najgore tek dolazi, a čak i dijelovi vladajuće klase to otvoreno govore. Napad na naše uvjete života i rada će se nastaviti na ovaj način, ako to dopustimo. Kriza nije ni izblizu gotova. Ovo nije tek kriza “duga” ili “banaka”, već strukturna kriza koja se je razvijala desetljećima (u biti, od 1970-ih). Radnička klasa je u obrambenom položaju već trideset godina. Znakovi otpora se javljaju tek u najgore pogođenim zemljama, poput Grčke i Španjolske. Kako bi ih sasjekli u korijenu, kapitalisti napadaju najžešće baš u tim područjima. Znaju i predobro kako postupati s nama. Njihov princip je podijeli pa vladaj.
Danas su naši drugovi, radnici u Grčkoj ti koji moraju krvariti za krizu, a sutra će krenuti na sljedeću žrtvu. Nema laži koja je presramotna dok se vladajući bave ovime. Radnike u Njemačkoj, i drugdje, šopaju laži da je životni standard grčkog stanovništva uzrok krize. Obrnuto, ljudima u Grčkoj će servirati priču o njemačkoj populaciji koja profitira na njihovoj bijedi. Očito je – vladajuće klase ovih dvaju zemalja pokušavaju podijeliti nas.
Pokušavaju nas nahuškati jedne na druge. Ako se okomimo jedni na druge, ne možemo se braniti od njihovog tlačenja. Ideja “nacije” je njihovo najvažnije oružje u ovoj igri. Ona prikriva klasni karakter kapitalističkog sistema i daje dojam da su postojeće okolnosti izraz zajedničkog interesa “naroda”. Ali ne smijemo dozvoliti da nas podijele! Napad na jednog je napad na sve nas! Moći ćemo pružiti otpor globalnim napadima na naše životne uvjete jedino ako ih zajedno branimo, ako razumijemo da je svaki otpor politici rezova i štednje dio naše borbe. Moramo jasno odbaciti sve nacionalističke ideologije i pronaći načine ujedinjenja preko svih granica životne dobi, zanimanja i sektora, kao i onih između zaposlenih i nezaposlenih.
Kako bismo ostvarili ovo jedinstvo, moramo raskinuti sa starom politikom sindikata i partija, i njihovim referentnim okvirom fiksiranim na nacionalnu državu, koja podvrgava sve pregovaranju i kompromisu s postojećim poretkom. Naš cilj je da radnička klasa sama odlučuje o ciljevima svoje borbe, kao i da organizacija ovih borbi ostane u našim rukama. U tu svrhu, prvo trebamo razviti naše oblike borbe i organizacije, poput štrajkaških odbora koji su podvrgnuti kontroli sastanaka svih uključenih u borbu. Kao drugo, treba nam biti jasno da borba mora dobiti politički zamah. Kapitalizam nam ne može ponuditi ništa osim još više izrabljivanja, bijede i rata.
Jedino rješenje je društvo u kojem su novac, eksploatacija i profit svrgnuti, a proizvodnja se nalazi u skladu s ljudskim rodom i okolišem. Društvo u kojem su sredstva proizvodnje socijalizirana, a ne u rukama države ili privatnih kapitalista. Ovo je pitanje novog društva, “udruženja slobodnih proizvođača”, u kojem se proizvodnja odvija radi zadovoljenja ljudskih potreba, a ne profita. Društvo bez nacija, država, granica i ratova. Ukratko, mislimo na komunizam!
Ono neće biti oblikovano preko noći. Pred nama je dugačka borba. Radi se ukazivanju našim drugovima radnicima na alternativu kapitalizmu, kao i o mogućnosti organizacije u svrhu borbe protiv, konačnog poraza vladajuće klase. Ovo zahtijeva organizacijski okvir. Prema našem razumijevanju, on može jedino biti politička struktura, internacionalna i internacionalistička revolucionarna organizacija. Internacionalna, jer je borba protiv, ali i pobjeda, kapitalizma jedino moguća na svjetskoj razini; internacionalistička, jer je odbacivanje svih nacionalističkih ideologija fundamentalni preduvjet stvaranja klasnog jedinstva; revolucionarna, jer mogućnost življenja ljudskim životom, a kamo li uvjeta dostojnih ljudskih bića, postoji samo u radiklanom raskidu s kapitalizmom.
-- Internationalist Comrades (Greece) _
Gruppe Internationaler SozialistInnen (Germany)